Donosimo vam deset zapovijesti za djelovanje koje mogu poslužiti svima koji se bave organizovanjem društvenih aktivnosti koje teže da prerastu u društvene pokrete:

1. Kategorički imperativ: Organizujte se i pomozite drugim ljudima da se organizuju! Zapaliti vatru je dobro, ali je još bolje stvoriti jedinstveni front.

2. Vaše vođe mogu to biti samo privremeno. Mora biti lako opozvati ih. Zadatak stvarno dobre organizacije sastoji se u tome da samu sebe ne učini nezamjenjivom i suvišnom.

3. Morate izbjeći sklonost medija ka personalizaciji – dakle potrebi da se cjelokupni protest svede na samo jednu osobu ili grupu. Bizarno je da u SAD ne obilježavamo Dan pokreta za građanska prava, već samo Dan Martina Lutera Kinga. Predstavnici bunta treba da se rotiraju – a ako treba i da se smaknu. Mala šala.

4. Isto upozorenje važi i za odnos između pokreta i njegovih pristalica. Duboko sam ubijeđen u nužnost revolucionarnog zajedništva. Frakcije su legitimne samo ako su u službi zajedničke borbe, a ne svojih posebnih problema.

5. Konsenzualna i predstavnička demokratija nisu ista stvar. Mi smo to šezdesetih iskusili na sopstvenoj koži. Među rodbinom ili u komunama, konsenzus može biti dobar način donošenja odluka. Za veliki pokret neophodan je izvjestan stepen predstavničke demokratije, ukoliko se želi najšira moguća participacija. Kao i uvijek, đavo je u detaljima. Detalji bi bili, na primjer, da je svaki delegat opoziv, da su prava političkih manjina formalno osigurana i da se garantuje predstavljanje lišeno svake diskriminacije. Koliko god to jeretički zvučalo: pravi pobunjenici, koji vjeruju u samoupravnu i koncentrisanu akciju, mogu naći mnoge dobre ideje u Procesnim smjernicama iz 1876, koje je napisao jedan američki brigadni general. Tu se govori o umijeću diskusije i načinima da se procesi odlučivanja učine djelotvornima.

6. Strategija organizovanja nije samo plan o tome kako da se uveća broj učesnika protesta, već podrazumijeva i koncept o tome kako da se protesti usmjere na one socijalne slojeve koji podnose najveći teret izrabljivanja. Jedna od najbrilijantnijih taktika pokreta za oslobađanje Afroamerikanaca sastojala se u tome da se borba prenese u fabrike automobila u Detroitu i da se tamo osnuje liga revolucionarnih crnih radnika. Pokret “Okupiraj” (Occupy Movement) je uporediv primjer. Iste grupe koje su zauzele dvorišta plutokrata, moraju, na primjer, nedvosmisleno tematizovati probleme imigrantskih radnika, kojima su uskraćena osnovna ljudska prava. Prije pet godina, protesti u SAD protiv obespravljenosti imigranata prerasli su u najveće demonstracije u američkoj istoriji. Možda ćemo sljedećeg Prvog maja doživjeti da svi koji se bore protiv nepravde organizuju zajednički dan akcije.

7. Onome koji gradi jedan pokret i iskreno želi da u njega uključi i siromašne ljude, potrebna je infrastruktura koja podmiruje osnovne ljudske potrebe: hranu, smještaj, medicinsku pomoć. Uspjehu pobune doprinosi i to da mi ostali naša sopstvena sredstva usmjerimo ka mladim ljudima na prvoj liniji. Isto tako, potrebni su i profesionalni pravnici koji osjećaju da pripadaju pokretu i koji će braniti protest od državne represije.

8. Budućnost pokreta neće biti riješena u zavisnosti od toga koliko će dugo aktivisti ostati u Liberty Parku na Wall Streetu, već od toga koliko će takvih grupa biti organizovano na drugim mestima. Ako se protesti prošire geografski, u njih bezuslovno moraju biti uključeni i borci za ljudska prava i sindikalisti svih nacionalnosti. Zahvaljujući socijalnim medijima, danas postoje nečuvene prilike za ravnopravni odnos između „neelitnih“ aktivista širom sveta. Uprkos tome, demonstrantima je potrebna podrška grupa koje imaju iskustva sa medijima u gradskim i akademskim centrima. Samofinansirajući biro predstavnika za medije bio bi tu od neprocjenjive vrijednosti. S druge strane je važno da se priče sa oboda društva prenesu javnosti. Priča o protestima mora postati panorama svega protiv čega se bore na samo mali ljudi u SAD-u, nego i širom svijeta.

9. Američki sindikati koji su se solidarisali sa pokretom i spriječili njujoršku policiju da rastjera protestante otvaraju šansu za pravu klasnu borbu. Pri tome se ne smije zaboraviti da su mnogi predstavnici sindikata u političkoj sprezi sa partijama. Antikapitalistički protestanti moraju se u tom smislu bolje povezati prije svega sa sindikalnom bazom.

10. Najjednostavnija lekcija za kraj. Disident mora govoriti jezikom naroda. Moralna neophodnost promjene najjasnije se ispoljava kada se iskazuje na prost način. Zaista, najveći borci za ljudska prava u SAD-u 60-ih godina obraćali su se Amerikancima njima poznatim pojmovima. Izvanredni primer za to bila je Sinklerova neuspjela kampanja za poziciju guvernera Kalifornije 1934. Njegov manifest „Pobijediti siromaštvo u Kaliforniji – sada“ u suštini je bio program Socijalističke partije, ali saopšten kroz metafore iz Novog zavjeta. To mu je donijelo milione glasova.

Izvor: mudremisli.com