Spomenik Velikom Stradanju

Na obali Dunava, u Budimpešti, nalazi se 60 pari cipela. Nedaleko od zgrade Mađarskog parlamenta. Staromodne cipele, kakve su ljudi nosili 1940-ih godina. Cipele se nalaze pri samoj obali, stare, raštrkane, muške, ženske, dječije, djeluje kao da su ih njihovi vlasnici upravo ostavili.

Cipele su zarđale, napravljene od željeza i betona i nose u sebi jednu tužnu priču, na koju nijedan posjetilac nije ostao ravnodušan. Predstavljaju spomen-obelježje i spomenik mađarskim Jevrejima koje su u zimu 1944-1945 streljali na obalama Dunava članovi Stranke strelastog krsta. Poznat kao „Cipele na šetalištu Dunava“, spomenik je osmislio mađarski filmski reditelj Janoš Kan Togaj, a izlio skulptor Đula Pauer 2005. godine.

Postavljen je na peštanskoj obali Dunava u Budimpešti 2005. godine. Na tri odvojena mjesta na spomen-obilježju postavljeni su znakovi od livenog gvožđa na mađarskom, engleskom i hebrejskom: „U spomen žrtvama koje su u Dunav upucali pripadnici milicije Streličasti krst 1944-45 godine.“

Streljanje Jevreja u Dunav bilo je zgodno jer bi rijeka odnijela tijela. Ubice su od svojih žrtava zahtjevale da prvo izuju cipele, prije nego što bi ih upucali. Cipele su, na kraju krajeva, bile vrijedna roba tokom Drugog svjetskog rata. Ubice su ih mogle koristiti ili  trgovati sa njima na crnom tržištu. To je, dakle, istorijska stvarnost koja stoji iza spomenika.

Ponekad su cipele žrtava bile iznošene i beskorisne, pa su ubijali Jevreje u njihovim cipelama. A ponekad je Strelački krst izvlačio vrpce iz dječjih cipela i koristio ih da veže ruke bespomoćnim jevrejskim žrtvama, prije nego što su ubijene. Ponekad su umjesto toga koristili konopac.

Ubice su se bez milosti suočile sa svojim žrtvama; žrtve su se suočile sa ubicama bez poveza na očima. U nekim slučajevima muškarci sa streličastim krstom vezali su ruke dvojici ili trojici Jevreja – odraslih ili djece. Tada bi pucali samo na jednog od ljudi koji su bili vezani. Kada bi dobro obavili svoj posao i postavili svoje žrtve na ivicu vode, sva trojica bi pala u Dunav, a mrtvo tijelo je povlačilo za sobom još žive žrtve.

Većina Jevreja, posebno djece, umirala je odmah, jer je voda bila  hladna. U danima užasa u zimu 1944-1945, Dunav je bio poznat kao „Jevrejsko groblje“.

Kada su Sovjeti zauzeli Budimpeštu, zabranili su Partiju, 1945. godine. Većini članova strelastog krsta je suđeno. Dok je vođa Salaši, odmah osuđen na smrt. Šezdeset pari cipela pokraj Dunava, predstavlja sinonim za 500.000 stradalih Jevreja.

Tekst: Vedrana Bogdanović

Foto: Pixabay