Pančićeva omorika naš relikt

Crnogorična vrsta drveta Pančićeva omorika iz porodice Pinaceae u prirodi raste u malom arealu endemska je vrsta u srbijanskim i bosanskim šumama, ali je raširena po parkovima diljem Evrope i Sjeverne Amerike. Koristi se i kao božićno drvo. Otkrio ju je 1875. godine botaničar Josif Pančić na planini Tari, u Srbiji a 1887. godine dao joj je znanstveni naziv i opis.

Josif Pančić je srpski naučnik hrvatskog porekla. Rođen je 17. aprila 1814. godine u mestu Ugrini koje se tada nalazilo u Austrijskom carstvu, a danas je u Republici Hrvatskoj. Preminuo je 8. marta 1888. godine u Beogradu. Važi za jednog od najboljih svetskih botaničara i oca ekologije u Srbiji.

Ova vrsta je relikt iz doba tercijara, kada je imala veliko područje rasprostiranja. Uslijed promjene klime, sačuvala se u prirodi samo u području oko donjeg i srednjeg toka rijeke Drine u istočnoj Bosni i jugozapadnoj Srbiji. Endem je Balkanskog poluotoka. Otkrio ju je prirodoslovac Josip Pančić, kraj sela Zaovine na planini Tari u jugozapadnoj Srbiji 1875. godine.

Naraste do 30 m na strmim i vapnenastim terenima. Deblo je ravno i vitko. Gornje su grane usmjerene prema gore, a donje prema dolje, dok su srednje horizontalno usmjerene. Donje su grane najduže, a vrhovi su im savinuti prema gore. Iglice su oko 2 cm dugačke, odozdo s 2 bijele pruge puči, na donjoj strani izbojka raščešljane. Korijenje je vodoravno postrano, prilagođava se prilikama u tlu.

Jedan kilogram sadrži 350.000 sjemenki s krilcima. Prosječna klijavost je 45%.

Kora je tanka i crvenosmeđa, ljušti se u obliku većih nepravilnih pločica.

Pupovi su sitni, jajoliko ušiljeni, bez mole, kestenjaste boje, dugi 3-4 mm.

Muški cvjetovi su svijetlocrveni, a ženski crvenkasti, smješteni pri samom vrhu krošnje.

Češeri su do 6 cm dugi, oko 1-2 cm u promjeru, u početku tamno-plavkasti do ljubičasto-smeđi, a kasnije smeđi s prelijevanjem na plavu boju.

Sjeme je tamnomrko, obrnuto jajoliko, 2.5 do 3 mm dugačko, okriljeno. Krilce je dugo oko 8 mm, sazrijeva iste godine u listopadu ili studenom. Osim iz sjemena, ova se vrsta ponekad razmnožava i vegetativno (položenice, zalegnute grane).

Zahtjevi za toplinom, svijetlom i tlom su vrlo skromni. Pripada u vrste široke ekološke amplitude. U prirodi uspijeva na vapnenoj podlozi na nadmorskoj visini od 300 do 1.700 m, a čak i u vrlo mokrim staništima s crnom johom. Podnosi umjerenu zasjenu, vrsta je polusjene. Otporna je na štete od snijega, zahvaljujući posebnom izgledu krošnje. Vrlo je otporna na štetne plinove i prašinu, često se sadi u gradovima i industrijskom području. Raste polako, doživi do 150 – 200 godina.

Sastojina Pančićeve omorike na planini Tari u mjestu zvanom Zaovine.